Narodno pozorište Targu Mureš, Kompanija „Tompa Mikloš“ (Rumunija)
PIJANCI
Festival Synergy, Novi Sad / Srbija, 23. novembra 2019, 19.00 (trajanje 195′ sa pauzom, 18+)

TEKST: Ivan VIRIPAJEV
REŽIJA: Radu AFRIM
SCENOGRAFIJA: Jožef BARTA
KOSTIMOGRAFIJA: Oršolja MOLDOVAN
MUZIKA: Čaba BOROŠ
KOREOGRAFIJA: David DABOCI
POMOĆNIK REDITELJA, DRAMATURGIJA: Reka SABO
VIDEO: Šandor ŠEBEŠI
ULOGE:
MARTA: Noemi KADAR
MARK: Atila GAŠPARIK
MAGDA: Doroća NAĐ
LERINC: Barna BOKOR
GUSTAV: Botond KOVAČ
DORA: Eržebet B, FILEP
KAROLJ: Erne GALO
LAURA: Katalin BEREKMERI
MAKS: Čaba LASLO
RUŽA: Oršolja MOLDOVAN
LINDA: Ildiko P. BEREŠ
RUDOLF: Gelert L. KADAR
MAĆAŠ: Laslo Žolt BARTA
BIBORKA: Boglarka-Katalin ŠIMON
GABRIJEL: Balaž VARGA
ČOVEK: Sabolč ČIKI
PESMA: Magda KASLER
KONTRABAS: Marton KOŠĆAK
KLAVIR: Čaba BOROŠ
O PREDSTAVI
Mlade devojke, manekenke, mladenci, supružnicisrednjih godina, menadžeri banaka, direktori festivala, prevareni muževi i žene, ukupno četrnaest muškaraca i žena različitih godina i staležapričaju o svetu i izgubljenim vrednostima. Kao nastavak ruskog pokreta nove drame i pokretač pokreta za kiseoničku umetnost, autor eksperimentiše sapozorišnim jezikom zasnovanim na potpuno novojestetici: iako govori o sirovoj stvarnosti koja nasokružuje, uspeva da vrati poeziju u pozorište.
Stvarajući stvarne situacije, Radu Afrim nas upoznaje sa dilemama sa kojima se susreću likovi u čudnom stanju pijanstva: Ko se ne boji smrti? Šta značiBožja vera, ljudska vernost i ljubav kada današnjeiskustvo ne doživljava transcendenciju već žudnjuza tim? Kako živeti bez laži?Odluka je očigledno na nama.Postoje neke zemlje u kojima je problem alkoholizma nacionalno pitanje, a najveća je nespornoRusija.
Jasno je, dakle, daruski autor zna mnogo otemi pijanstva. Mi Mađari se toga ne trebamosramiti – uglavnom smodobro upoznati sa ovomtemom. Ovog puta u TarguMurešu, Radu Afrim realizovao je autentično iduboko tumačenje Viripajevljevog sjajnog dela.To je više od obične predstave: u hodniku kroz kojimožemo doći do studija je likovna instalacija. Uogromnoj garderobi, gomila praznih boca alkoholnih pića, a na monitorima se naizmenično smenjujupijani glumci – parafrazirajući jednu od poznatihvideo instalacija Bila Viole.Na sceni je puno glumaca – svi pijani. I ostaće zauvek. To uopšte nije lagan glumački izazov: tumačenjepijanstva bez preterivanja, čak i ako na kratke stazeuspešno, brzo postaje nepouzdano. Jedna od velikihzasluga predstave je to što većina glumaca verodostojno prikazuje pijanstvo.
Osobe vrlo različitihstatusa dolaze u kontakt: bankar, manekenka, direktor festivala, prostitutka, građevinski radnik. Pijanstvo ih dovodi do stanja u kojem svakoga interesuju pitanja identiteta, slobode ili ljubavi, i svi su ustanju da emocije manifestuju neizrecivom iskrenošću koju karakteriše pijanstvo. Iskrivljene životne situacije i sudbine se odjednom nalaze pred ogle35dalom. Koreografija (David Daboci) je prelepa, uzkoju basista Marton Košćak i pijanista Čaba Borošdonose muziku koja evocira klasične moderne džezmotive.
Ovim etidama se pridružuju transilvanskenarodne pesme u izvođenju glumaca, što ponekad celokupni efekat čini ironičnijim ili liričnijim.Od brojnih dobrih glumaca, ovde bih izdvojio dvojicu – zahvaljujući intenzivnom scenskom prisustvu Ernea Galoa, prezentacija ljudskih mogućnostipostaje važan element predstave. Kao što se kaže,pijanice ponekad “razgolite dušu” – a u ovom performansu i tela. Najbolji primer toga je ostvarenjeAtile Gasparika, kad se petnaest likova postroji usceni naspram razgolićenog Gašparika da bi kasnije uz njegovo vođstvo izmaširali sa scene. To jejezivo lepo. Eržebet B. Filep, Barna Bokor, OršoljaMoldovan i Balaž Varga su takođe odlični.Osnovno pitanje u režiji Radua Afrima jeste da ličujemo Božji šapat u našim srcima.
Polazna tačkaje da iz ovog sveta, koji u momentu postaje nadrealan,svako čezne da ode, pošto u svakome tinja jedan neobjašnjiv – ali ponekad vrlo razumljiv – strah. Šta semože učiniti? Šta kaže Gospod? Uz pijano nesputanu,opscenu iskrenost, do kraja predstave ostaje samojedna namera, jedna transcendentalna poruka: „Nesmeš se usrati. Kako kaže tatarska poslovica, hrabri umiru samo jednom, kukavica hiljadu puta.“
O POZORIŠTU
Formiranje prvog pozorišta u Targu Murešu je kaskalo više stotina godina u odnosu na zapadnu Evropu. Pre 18. veka nije postojalo profesionalnog pozorišta na mađarskom jeziku.
Postojali su pokušaji uobliku đačkih scena koje su se prevashodno bavilenekom vrstom edukativnog teatra.Prva pozorišna zgrada u Targu Murešu sagrađena je1792. godine. Trojica plemića su dobili dozvolu zaizgradnju pozorišne zgrade koja je sagrađena u dvorištu današnjeg liceuma Farkaš Bojai. Ovo pozorište je 1794. Godine zatvoreno.Početkom 19. veka ponovo se pojavila ideja o obnovistalnog pozorišta, pa je Janoš Koči Patko, uz pomoćdvojice odbornika, našao novo mesto za pozorište.
Započeta je gradnja na trgu pored dvorca, koju je posle Patkoa, dovršio Janoš Adam Lang.Prva zvanična predstava pozorišta je održana 12.Juna 1803. godine, a prve sezone su imali 27 odigranih predstava.1820. godine, pozorište se preselilo u plesnu haluApolo zgrade. Od početka 20. veka je pozorište konstantno bilo prisutno u gradu ali nije imalo svojustalnu trupu.1946. godine, posle oslobađanja, doneta je naredba dase formira Državno pozorište Targu Mureš. Osnivači su bili Janoš Kemenj, Oliver Pitner i MiklošTompa. Ideja je bila da Targu Mureš postane pozorišni centar okoline.
Prve godine su odigrali 51predstavu. Do 1973. godine aktivnosti pozorišta suse odvijale u zgradi kulturne palate, a nakon toga onodobija novu zgradu pored glavnog trga. Posle više oddvadesetogodišnjeg dokazivanja na raznim festivalima, na inicijativu predsednika, pozorište dobija ime Narodno pozorište Targu Mureš. U sklopuinstitucije su dve trupe: Trupa Liviu Rebreanu kojaigra na rumunskom i Trupa Mikloš Tompa koja svojepredstave igra na mađarsko jeziku.
Narodno pozorište ima 7 do 8 premijera u jednojsezoni, kako klasičnih tako i savremenih dramskihtekstova. 2012. godine Atila Keresteš stupa na poziciju umetničkog direktora trupe Tompa Mikloš.